Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela,
koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:
———–
Klara Polak Poljarević
———–
———–
Bilješka o piscu:
Rođena je u Sarajevu 1953. godine.
Poeziju, književne i likovne oglede, reagiranja i eseje objavljuje u
mnogobrojnim časopisima za književnost i kulturu klasičnoga i virtualnoga oblika.
Bavi se prevođenjem poezije sa i na engleski jezik.
Član je Senjskog književnog ognjišta i Hrvatskog književnog društva.
———–
Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:
Zbirka pjesama “Ljekovitost ludosti”
http://www.digitalne-knjige.com/polak.php
Zbirka pjesama “Gladne oči”
http://www.digitalne-knjige.com/polakvrzic.php
Roman za djecu: “Priče o Živi”
http://www.digitalne-knjige.com/polak4.php
Slikovnica: “Šarengaće”
http://www.digitalne-knjige.com/polak2.php
Slikovnica “Daj, bako!”
http://www.digitalne-knjige.com/polak5.php
Zbirka pjesama “Kuće na brdu”
http://www.digitalne-knjige.com/poljarevic.php
————-
Naslovnice knjiga:
———–
POEZIJA DOMA I SRCA
OSVRT NA PJESNIČKU ZBIRKU „KUĆE NA BRDU”
KLARE POLAK POLJAREVIĆ
Zbirkom „Kuće na brdu” veteranka pjesničkog izričaja Klara Polak Poljarević otškrinula nam je vrata svoje kuće, svog doma i dopustila nam da zavirimo u njeno carstvo, u njenu intimu. Otvorena i iskrena u svom stihotvorju kao i uvijek, čitatelju otkriva kakva njena kuća zaista jest, ali i mnogo više od toga. Tih 29 pjesama, koje je poetesa uplela u cvjetni vjenčić ili u ponosni lovorov vijenac i povezala ih viticom doma, zadiru mnogo dublje od temelja kuće i mnogo dalje od dvorišta kuće dotičući se univerzalnih tema i osjećaja koje nam kroz stihove vješto iznosi Klara – autorica, pjesnikinja, žena, majka, baka, stanarka.
Čitajući zbirku saznajemo da je njezin dom nedavno obnovljeno seosko imanje s drvenim prozorima, velikim dimnjakom i s dvorištem punim vegetacije koja krasi okućnicu. Opisujući svoju kuću pjesnikinja nerijetko poseže za usporedbom i vrlo živopisno čitatelju dočarava izgled svog doma.
„Kroz dimnjak moje kuće/ izlaze crne misli/ ko crne žice.
Na krovu joj raste/ crna kosa.
Drveni prozori su nasmijani/ kao usna harmonika.
Ona je egzotična i puna zvukova./ Moja kuća – tamnoputa Romkinja”
Uz zanimljive opise poetesinog doma, čitajući zbirku spoznajemo i što ta zgrada od kamena, cigle, drveta i betona za autoricu predstavlja. A, predstavlja cijeli jedan svijet prepun misli i asocijacija, prožet bogatom lepezom emocija. Kroz tu poeziju svoga doma Klara progovara o doživljaju sebe i svijeta koji je okružuje, saznajemo o njezinim raznim životnim iskustvima i njezinim pogledima na društvo u kojem živi. Svijet izvan kuće je i lijep, ali i okrutan, surov pa nerijetko iz stihova iščitavamo i društvenu kritiku i osudu pada javnog morala („Šapućem joj da ne bude gorda…”, „Moja kuća ima i neprijatelje…”). No, ipak se sve čini lakše i ljepše kada se promatra iz mirnog kuta vlastitoga doma.
„Iz dvorišta moje kuće/ svijet je miran san/
malo žut,/ malo plav,/ malo gorak,/ malo slan.
Omeđen je/ tarabama/ i teškim kamenjem
koje priča/ sage beskrajne”
U mnogim pjesmama autorica nam otkriva odnos sa svojim domom. On je topao, intenzivan, osebujan i pun kontradiktornosti. Za Klaru njena kuća je i starica i mladenka; kuća je ljuti i nervira, ali ipak je obožava („Lijepa je..”); kuća raste, a Klara stari… No, kuća joj daje nadu, hrani je svojom ljepotom, a ona kući povjerava bol i stradanja koja je proživjela („Moja kuća još raste…”). Odnos je to pun razumijevanja, primanja i davanja, iskrenosti i bliskosti jer njih dvije proživjele su mnogo toga – i lijepog i ružnog.
„…Čemu riječi/ kada se razumijemo, / u zagrljaju postajemo/ jedno.
Vezuju nas i suze/ i znoj i strah/ i bijes i smijeh/ i pokoji grijeh”
(„Moja kuća me grli…”)
Pjevajući o svom domu autorica najčešće poseže za personifikacijom. Svoju kuću mnogo češće predstavlja kao živo biće, sustanara nego kao zgradu u kojoj obitava. („Moja kuća je gostoljubiva…”). Klarina kuća je i vesela i dobronamjerna i za sve otvorena („Moja kuća pozdravlja…”), ali je i tvrdoglava i uporna i ponekad nestrpljiva („Moja kuća je prava namiguša…”); ne jadikuje, ne tuži se i ne moli, ponosna je („Moja kuća je čudo…”); pogađa je nepravda i tjera je na suze („Moja kuća zna i zaplakati…”), ali usprkos svim nedaćama puna je optimizma.
„Moja kuća/ima i neprijatelje,/mrke poglede,/plave usnice,/i prste gorostasa/u šake stisnute.
Al’ ‘, ona se ne boji/ona se bori -/optimizam njezin,/ njezina vedrina, jači su od gnijeva/modernih bogova.”
Autorica je saživljena sa svojim domom jer je dio nje i njenog svijeta. Klarina poezija doma je većinom autobiografska jer oživljavajući i personificirajući kuću, Klara je najvećim dijelom opisala samu sebe i svoje osobine. Otvorivši vrata svoga doma, otvorila nam je vrata i svoga srca.
Mnoge pjesme u zbirci odišu ambijentalnošću, sjetom i nostalgijom nekih davnih, bezbrižnijih dana. („Iz dvorišta moje kuće…,”Da, baš tako…”, „Moja kuća miriše na dunje…” ). Neke pjesme autorica je začinila i humorom („Moja kuća ljeti ide na godišnji odmor…”), pogotovo pri aludiranju na troškove koje obnavljanje i održavanje kuće iziskuje („Kuću moju šaljem u školu…”). Uz to, pjesnikinja nerijetko koketira s referencama iz književnosti pa tako dovodi tri lipe ispred kuće u korelaciju s Čehovljevim sestrama i Gracijama („Moju kuću čuvaju tri sestre…”), a koristi i biblijsku simboliku („U potkrovlju moje kuće Adam spava …”).
Unutar zbirke tri pjesme („Moja kuća ima povijest…”,Moja kuća ima budućnost…”, „Sadašnjost moje kuće…”) tvore pjesničku i vremensku cjelinu progovarajući o prošlosti, budućnosti i sadašnjosti pjesnikinjine kuće. Išibana i izranjavana u prošlosti, izmorena, no uporna u renoviranju u sadašnjosti, ta kuća ima svjetlu budućnost koja leži u budućim generacijama koje će je nastanjivati i oplemenjivati.
„Budućnost je njezina/ u ručicama,/ u bucmastim nožicama/ u kosici, u prstićima/ mojih rođenih/ i budućih unuka”..
(„Moja kuća ima budućnost…”)
Kuće na brdu, kuće u dolu, kuće uz prugu, kuće na moru… mnoge kuće čekaju svoje vlasnike…čekaju napuštene, oronule, osamljene. I Klarina kuća čekala je i dočekala stanarku koja je napunila njene zidove i sobe nježnošću i ljubavlju i od stare kuće načinila novi topli dom. Nakon bezbroj novih početaka i godina lutanja, Klara je konačno našla smiraj i svila svoje gnijezdo.
„Ej, kućo moja,/ zagrljaju moj!/ Dosta je bilo lutanja!”
Kroz stihove ove zbirke upijamo boje, mirise, zvukove i okuse Klarine kuće. Osjećamo toplinu i blagost koju pruža vlastiti dom. Za Klaru je kuća sigurna oaza iz koje svijet vlastiti dom. Za Klaru je kuća sigurna oaza iz koje svijet izgleda ljepše („Iz dvorišta moje kuće…”), mirna luka koja daje nadu i utjehu i kada nije lako („Moja kuća vida rane…”). I nije na prodaju, neprocjenjiva je sa svime onime što nosi u sebi i što za njenu vlasnicu znači („Moja kuća je sretna kuća…”). I čitatelj se lako pronalazi u ovim stihovima jer svima stvara ugodnu pomisao na svoj kutić, svoj dom, svoju kuću. Svatko u svom gnijezdu pronalazi ljepotu, mir i blagost. Zato je ova zbirka mnogo više od pjesama o kućama, isto kao što je i vlastita kuća puno više od njezinih zidovaa
U Senju, ožujak 2015.
Ana Prpić Rogić, voditeljica
promocije zbirke i vjerna čitateljica
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
